Talijanova buža
visitnovalja.hr
Jedinstven arheološki lokalitet danas je prava turistička atrakcija!
Jedna od najvećih zanimljivosti Novalje je antički vodovod, izgrađen u prvom stoljeću poslije Krista, u doba Rimskog carstva, zbog čega ga lokalno stanovništvo popularno zove „Talijanova buža“ (buža=rupa). Podzemni vodovod u cijelosti je isklesan u živom kamenu, u dužini od 1100 metara, prosječna širina mu je oko 60 cm, a visina mu se mijenja i varira od 120 cm – 220 cm. Vodovod ima 9 nadzemnih otvora tzv. odiha koji su izgrađeni za probijanje tunela, a jednu od odiha može se vidjeti i u dvorištu Kulturnog centra Gozdenica.
Vodovod je dubok 44 metra i služio je za napajanje mjesta pitkom vodom iz izvora u Novaljskom polju, za potrebe keramičkih radionica, bojadisaonica i za opskrbu brodova koji su navraćali u luku. Krajem antičkog razdoblja vodovod gubi svoju funkciju i svaki trag sve do 19. stoljeća kada je ponovno otkriven.
Početkom 20. stoljeća vodovod je bio u funkciji kroz tri kraća razdoblja. Danas je u prvom redu turistička atrakcija i stalno se radi na njegovoj revitalizaciji i uređenju kako bi bio dostupan turistima u što većoj dužini. Ulaz u vodovod nalazi se unutar Gradskog muzeja Novalja (ul. kralja Zvonimira 27). Posjetiteljima je omogućen ulazak u rimski vodovod maksimalno do 70 m uz obvezatno korištenje zaštitne opreme Gradskog muzeja.
Antički vodovod u Novalji predstavlja najznačajniju arheološku baštinu otok Paga!
Jeste li znali?
U povijesnim dokumentima do sredine 19. stoljeća nigdje se ne spominje, a otkriven je slučajno kada je jedno dijete palo u jamu. Tada se vidjelo da to nije prirodna jama, već da se radi o građevnom objektu.
ovu vrstu gradnje Rimljani su razvili do savršenstva pa im brda, doline i sama dužina vodovoda nisu predstavljali nikakve zapreke. Ručno su ih kopali robovi probijajući ih s obje strane.
lat. NAVALIA
Utočište mornara i putnika na putu prema Aquileji
O funkcioniranju samog vodovoda u vrijeme kada je izgrađen danas se vrlo malo zna. Prema pronađenim arheološkim ostacima možemo pretpostaviti da je Novalja početkom naše ere bila značajna luka na putu od južnog Jadrana prema antičkom gradu Aquileji (u blizini današnjeg Trsta). U vrijeme kada se plovidba odvijala na vjetar, prirodne uvale omogućavale su sigurni boravak, ponekad i više dana ili tjedana, do početka povoljnog vjetra.
Upravo zbog svojeg položaja i mogućnosti plovidbe burom u krmu prema Istri luka današnje Novalje dobiva u rimskom vremenu na značaju i postaje jedan od nezaobilaznih pristaništa na jadranskom plovidbenom pravcu što je od istočnog Sredozemlja vodio prema sjevernoj Italiji. Uz luku se formira naselje koje dobiva latinsko ime navalis odnosno navalia što u prijevodu znači pristanište, luka te će iz ovog naziva kasnije Novalja dobiti ime.
Tijekom petog i šestog stoljeća u Novalji se podižu tri velike crkve na različitim mjestima u luci. Kako u naselju u ranijim vremenima nije bilo hramova, a niti je pronađen forum oko kojeg bi se formirala neka jezgra naselja nameće se zaključak da crkve nisu služile samo stanovnicima Novalje i obližnjih naselja već su bile i crkve mornara i putnika koji su se zatekli u Novalji čekajući nastavak puta. Za pretpostaviti je da je luka korištena i stoljećima ranije, a dokaz tome je najznačajniji arheološki lokalitet iz antičkog doba u Novalji – Antički vodovod (Talijanova buža) iz 1. stoljeća.
Izgradnja
Kako se gradio Antički vodovod?
Vodovod ima 9 nadzemnih otvora (odušnika ili odiha) koji su izgrađeni za potrebe probijanja tunela. Naime, nakon što se označili trasu na površini, graditelji su produbili 9 vertikalnih otvora. Ovisno o konfiguraciji terena, otvori su visoki od 5 do 44 metara, koliko iznosi visina sedmog otvora. Svi otvori su pravokutnog oblika osim jednog (trećeg), koji je kružnog oblika, a u njihovim se zidovima i danas vide utori za vrhove stopala namijenjeni ulasku ili izlasku iz podzemnoga kanala.
Nakon što se na površini označila trasa i mjesta gdje će biti otvori pristupilo se kopanju tunela. Najprije su se kopali vertikalni otvori s kojima se dolazilo do željene dubine, na buduću trasu tunela, te kopalo u dva smjera. Kod kopanja tunela vodila se briga i o padu cijele trase (oko pola metra na dužinu cijele trase) kako bi voda mogla sama doticati.
I danas su na zidovima stijena vidljivi tragovi kopanja tunela pa možemo po smjerovima tih tragova odrediti mjesto gdje su se kopači tunela spojili. Samo je na jednom mjestu (između šestog i sedmog otvora) došlo do značajnijeg promašaja između kopača, dok su sve ostale točke spajanja poprilično točne.
Za vrijeme gradnje tunela graditelji su nailazili na manje pukotine u stijenama i na manje pećine. Na tim se mjestima tunel podzidavao suhozidom, ciglama i žbukom. Na ciglama je jasno vidljiv žig proizvođača – AFAESONIA. Pretpostavlja se da se odnosi na Aula Fesonija koji je u to vrijeme (1. stoljeće) imao ciglanu.
Dakle, bez modernih instrumenata koji su nam danas poznati, graditelji su iskopali tunel u živoj stijeni koji cijelom dužinom ima lagani pad.
